paladij (po planetoidu Paladiju, otkrivenome 1802), simbol Pd (lat. palladium), kemijski element (atomski broj 46, relativna atomska masa 106,42), ima šest stabilnih izotopa (s masenim brojevima 102, 104–106, 108, 110, od kojih je najzastupljeniji 106Pd) i više radioizotopa. S rutenijem i rodijem svrstava se u skupinu lakih platinskih metala. Otkrio ga je 1803. W. H. Wollaston. Samorodan ili kao slitina sa zlatom i srebrom nalazi se u Rusiji (Ural), Australiji, Brazilu, Kolumbiji i Južnoafričkoj Republici. Paladij je u elementarnom stanju sjajan tvrdi metal, gustoće 11,8 g/cm³ i tališta 1555 °C. Metalni paladij ima sposobnost apsorpcije velike količine vodika; u finom razdjeljenju apsorbira do 900 puta, a u obliku koloidne otopine čak do 3000 puta više vodika od vlastitoga volumena. Budući da se pri apsorpciji kidaju veze između vodikovih atoma, takav je vodik vrlo reaktivan, što daje paladiju izrazita katalitička svojstva. Paladij reagira s kisikom tek na temperaturi crvenoga žara uz stvaranje crnog oksidnoga praha. U koncentriranoj dušičnoj kiselini i zlatotopki otapa se kao nitrat, druge ga kiseline na sobnoj temperaturi ne nagrizaju.
Paladij se dobiva iz ruda nikla i bakra nakon izdvajanja tih elemenata. Čisti paladij služi kao važan katalizator reakcija hidrogeniranja i krekiranja te za izradbu reflektirajućih prevlaka, a tehnički paladij u izradbi telekomunikacijske opreme, satova i kirurških instrumenata. Njegove slitine s drugim plemenitim metalima rabe se za izradbu nakita, od slitina sa srebrom izrađuju se sapnice za predenje umjetne svile i električni kontakti, a slitine sa zlatom i srebrom rabe se u zubarskoj protetici. – U spojevima je paladij dvovalentan i četverovalentan, a najvažniji su mu spojevi dioksid, diklorid i tetraklorid.
